Sjaj zlata i srebra

Ima li smisla pisati umjetničku kritiku za balet u dva čina Orašar Petra Iljiča Čajkovskog? Snaga globalnog fenomena toga djela, koji se počeo širiti prije deset i više godina, ne popušta. Štoviše, čini se kako sve više raste. Sve više organizatora uvrštava ga u svoje programe u bilo kojem obliku, od velikih klasičnih baletnih produkcija u izvedbi nacionalnih kazališnih kuća do gostovanja inozemnih ansambala, od klasičnih postava prema Lavu Ivanovu do modernih i suvremenih verzija, od dječjih do klizačkih inačica itd. Balet Orašar postao je predstavnik dječje bajke u doba koje pripovijedanje dječjih bajki djeci prije spavanja od strane njihovih roditelja ili baka i djedova više ne poznaje. Balet Orašar postao je i reprezentant komercijalnog uspjeha na području popularne kulture, jer se za cijenu ulaznica u božićnom blagdanskom raspoloženju ne pita.

HNK u Zagrebu priredio je čak dvadeset ovosezonskih izvedbi nove premijerne produkcije Orašara / Snimila Ines Novković

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu priredilo je čak dvadeset ovosezonskih izvedbi nove premijerne produkcije legendarnog Rudolfa Nurejeva, prvi put postavljene 1967. godine u Stockholmu, uz dodatni odlazak pretplatnika u Maribor na tamošnjeg Orašara, u sklopu europske pretplate. Nurejeva su na scenu zagrebačkog HNK prenijeli umjetnički predstavnik produkcije i baletni majstor Charles Jude te redateljica produkcije Aleth Francillon; kostimograf i scenograf je Jérôme Kaplan.

Nurejevljeva verzija slovi kao prilično teška, jer je ansamblu namijenio mnoštvo koraka kojima je koreografirao takoreći svaku notu. U skladu sa svojim umjetničkim habitusom i karizmom, dao je veće značenje i postavio veće tehničke zahtjeve ulozi Princa, objedinivši ga s ulogom Drosselmeyera u prvom činu, kako bi ta uloga postala ravnopravna Klari (tj. Vili šećera u drugim verzijama). Ivanovljev koreografski kanon s neuspjele praizvedbe u Sankt Peterburgu 1892. godine nije toliko utjecajan kao, primjerice, njegov i Petipaov kanon u Labuđem jezeru pa su koreografi poslije bili mnogo slobodniji u postavljanju Orašara. Bez obzira na sve različitosti u koreografijama, balet prikazuje carstvo dječje mašte u badnjoj večeri i uzbuđenje zbog poklonâ i božićnog ugođaja, što Klaru odvodi u nemiran san s miševima koji napadaju njezina orašara. Ovdje se roditelji i gosti dodatno košmarno pretvaraju u šišmiše, da bi se nakon pojave snježnih pahuljica Klara prenijela u svijet igračaka te u završnom plesu ostvarila snove. Na radost mnogobrojne dječice u publici, u zacijelo prvom susretu s velikim kazalištem najvećega broja od njih.

Crne implikacije bajke i miješanje dječjih doživljaja s mračnom stranom podsvijesti ostaju za razglabanje psiholozima i sociolozima, a i baletni kritičar može tek razglabati o nekim manjkavostima predstave jer to u blagdanskom ugođaju zasigurno nikome nije važno.

Dogodio se svojevrsni baletni déjà-vu. Glavne uloge plesali su Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves, kao i na premijeri prethodne Malakhovljeve verzije prije točno šest godina. Tadašnji prvaci Baleta postali su u međuvremenu, nedavno, nacionalni prvaci. Ni tada Iva Vitić nije mogla izvesti pas de deux, padala je sa špice, a sada je zamalo ispala partneru iz ruku u pozi u liftu. Nije mi nimalo ugodno izreći: kako može biti nacionalna prvakinja balerina čiji ples ne zadovoljava elementarnu korektnost, a gdje li je tek virtuoznost? Gdje se izgubilo načelo izvrsnosti? Ne znam je li bila indisponirana, njezin očajnički izraz lica pokazivao je da je svjesna situacije; partner je nije uspio potaknuti da barem malo osvijetli Klarino ostvarenje snova. Ravnatelj Baleta trebao je o tome voditi računa, dok samoj umjetnici očito nedostaje samokritičnosti da mjesto na premijeri prepusti nekoj od kolegica u šesterostrukoj podjeli. Guilherme Gameiro Alves zadržao je, unatoč svemu, pozitivan duh, trudeći se da ostvari najviše što može.

Orkestar je zadovoljavajuće ispunio zadatak, iako početak i uvertira nisu bili obećavajući, jer dirigent Vjekoslav Babić nije spriječio rascjepkanu neusklađenost dionica u sinkopiranim sekvencama.

Baletni ansambl – brojne karakterne uloge u prvom činu, pahuljice na špicama, solisti u španjolskom, arapskom, ruskom i kineskom plesu te pastorali, nadasve vrijedni đaci Škole za klasični balet – bio je, onako brojan, na visini zadatka. Franz Lehár ima valcer Zlato i srebro. Ovdje se, doslovno, u koloristici, kao srebro sjajio ples pahuljica, a kao zlato inače najčešće romantiziran valcer cvijeća s impresivnih dvanaest parova. Nurejevljev pomalo balanšinovski pogled na te dvije kultne točke baletnog repertoara najveća je zanimljivost nove zagrebačke produkcije.